Zavarivač može posao obavljati u radionici i izvan nje na terenu. O tome koja će se tehnika primjenjivati, djelimično ovisi i o uslovima primjene, jer je npr. TIG tehnika osjetljivija na loše vremenske uslove od najosnovnijeg i najstarijeg oblika – plinskog zavarivanja. Aparatura za svaki pojedini postupak je djelimično različita.
Međutim, plinsko se zavarivanje danas koristi uglavnom za zavarivanje cijevi manjih promjera i tanjih stjenki te za zavarivanje bakra i bakrenih legura. Toplinska energija potrebna za taljenje materijala dobiva se plamenom u kojem izgaraju acetilen i kisik na specifičnom plameniku. Kako je za uspješno zavarivanje potrebna i određena dodatna količina materijala, zavarivač u jednoj ruci drži plamenik, a u drugoj šipku.
Pri ručnom elektrolučnom zavarivanju, energija potrebna za zavarivanje dobiva se iz električnog luka koji nastaje na mjestu zavarivanja. Ovom se tehnikom mogu zavarivati gotovo svi materijali. Ipak, ovaj način zavarivanja u današnje se vrijeme rjeđe koristi zbog nekoliko nedostataka – radi se o relativno sporom postupku, kvaliteta vara značajno ovisi o umješnosti zavarivača, relativno je veliki otpad dodatnog materijala, a učestali bljeskovi i štetni plinovi loše utječu na zdravlje radnika.
Elektrolučno zavarivanje u zaštitnoj atmosferi plinova taljivom elektrodom (MIG/MAG) puno se češće koristi zbog različitih prednosti - brzina, manje deformacije, bolji uvjeti rada, bolja kvaliteta vara. Važno je naglasiti da su ovi postupci u velikoj mjeri automatizirani, a jedini nedostatak je visoka cijena potrebne opreme.
Elektrolučno zavarivanje wolfram elektrodom u zaštiti inertnog plina je postupak koji također ima izuzetno široku primjenu i relativno je jeftin i siguran, ali nije prikladan za zavarivanje debljih materijala.